BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

U Podgoričkom sabornom hramu sahranjen Mitropolit Amfilohije

U Podgoričkom sabornom hramu sahranjen Mitropolit Amfilohije
01.11.2020. god.

 U kripti sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici danas su sahranjeni zemni ostaci Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija.

 

Svetu zaupokojenu arhijerejsku službu sa opelom služio je u ovom hramu Njegova Svetost Patrijarh srbski g. Irinej, uz sasluženje gospode Mitropolita: borispoljskog i brovarskog Antonija (Ukrajinska pravoslavna crkva), elbasanskog Andona (Albanska pravoslavna crkva) i zagrebačko-ljubljanskog Porfirija i gospode Episkopa: budimljansko-nikšićkog i administratora Mitropolije crnogorsko-primorske Joanikija, bačkog Irineja, šumadijskog Jovana, mileševskog Atanasija, dizeldorfskog i njemačkog Grigorija, pološko-kumanovskog Joakima, raško-prizrenskog Teodosija, kruševačkog Davida, Episkop pakračko-slavonskog Jovana, bihaćko-petrovačkog Sergija, Episkop timočkog Ilariona, niškog Arsenija, zahumsko-hercegovačkog Dimitrija,  remezijanskog Stefana, dioklijskog Metodija i umirovljenog zahumsko-hercegovačkog Atanasija, mnogobrojnog sveštenstva i sveštenomonaštva naše i drugih pomjesnih Crkava i molitveno učešće hiljada vjernika.

Prisustvovali su mandatar za sastav nove Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić, predsjednik Srbije Aleksandar  Vučić sa visokom delegacijom Vlade Srbije, srbski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, veliki broj poslanika u Skupštini Crne Gore, politički lideri, predstavnici i visoki funkcioneri svih crnogorskih gradova i opština, diplomatski predstavnici stranih država, kao i predstavnici institucija kulture Crne Gore i država regiona. Prisutna je i visoka ruska delegacija u ime Patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila, kao i predstavnici svih vjerskih zajednica koje djeluju na teritoriji Crne Gore, i mnoge druge uvažene ličnosti iz svih sfera društva.

Prisustvovala je i doktorka Jelena Bojović Borovinić, načelnica Odjeljenja za pulmologiju KBC CG, koja je liječila Mitropolita Amfilohija od kovida 19.

Episkop bački Irinej je u liturgijskoj besjedi nakon čitanja Jevanđelja o sijaču i sjemenu rekao je da je pored tuge zbog rastanka s Mitropolitom  naša radost veća, jer znamo da je rastanak privremen.

“Po blagoslovu Njegove svetosti našeg Patrijarha, i uz saglasnog sadašnjeg Administratora bogomčuvane Mitropolije, obratiću vam se sa nekoliko reči u ovaj tužni i ujedno radosni dan, pri čemu je više radostan nego tužan. Tužan je naravno stoga što se rastajemo sa našim blažene uspomene Vladikom Amfilohijem, koji se celoga života trudio na raznim za Hrista, za slavu Božiju, za Svetu Crkvu Njegovu, a najduži period svoga života je proveo upravo ovde, u Crnoj Gori, kao Arhipastir naroda Božijega”, rekao je Episkop bački.

Dodao je da je naša radost veća zato što vjerujemo, a vjerujući i znamo, da je rastanak uvijek privremen.

“Mi se nadamo, ne samo da ćemo se jednog dana naći zajedno, nego da će to, blagodaću Gospodnjom biti u naručju Avraamovom, a pre svega u naručju Oca Nebeskoga  u zajednici sa svima svetima, u zajednici Crkve koju nazivamo Nebeskom., a koja počinje već ovde i sada, na zemlji, jer je to jedna Crkva. Ne samo zbog toga, možemo pored žalosti da imamo i radost u srcu u ovom časujer nije verovatno slučajno, kao što i nema ničega slučajnoga u istoriji, ni u našim pojedinačnim životima, nego je i to po promislu Božijem, kao pouka i poruka svima nama, da se blaženopočivši Vladika upokojio uoči manastirske slave, uoči praznika Svetoga Petra Cetinjskoga, da je njegovo telo bilo izloženo narodu Božijem na oproštaj, na celivanje, na poklonjenje, na sam prestoni praznik manastira, a da se evo danas predaje zemlji, a duša njegova ispraća na blaženi put ka Gospodu upravo u dan Hristovog Vaskrsenja, jer je svaka nedelja u toku godine praznik Vaskrsenja Hristovog, i to u Hramu Vaskrsenja Hristovoga, jedinstvenog po mnogo čemu u našem narodu u svim krajevima gde on živi”, kazao je Vladika Irinej.

Podsjetio je da je mitropolit Amfilohije već u detinjstvu, što je tada bio izuzetak u vremenu bezbožništva, kao dječak iz Morače svim srcem primio Hrista.

Takođe je kazao da nije istina da je Mitropolit preminuo od virusa, nego je 11 dana bio pobednik tog virusa, ali da “njegov organizam i telesna slabost nisu izdržali to iskušenje”.

Vladika Irinej je rekao da je životna deviza Mitropolita Amfilohija bila “Sve za Hrista, a Hrista ni za šta” i dodao da ovako govoreći o Mitropolitu ne želi da stvara kult ličnosti, niti je Mitropolit Amfilohije tome težio.

Nakon Liturgije kovčeg sa Mitropolitovim tijelom iznijet je iz hrama, a onda je pred hramom služeno opelo.

Njegova Svetost Patrijarh Irinej kazao je u oproštajnom slovu kazao da se Mitropolit Amfilohije upokojio u trenutku kad je najviše potreban crkvi i narodu.

“Pokretač i nosilac duhovnih i svih obnova u Crnoj Gori, bio je naš dragi, blaženopočivši mitropolit Amfilohije. Podržan sveštenstvom, monaštvom i vernim narodom Crne Gore. Zato će njegovo ime biti upisano zlatnim slovima u srbskoj istoriji, kao ugledne ličnosti. On je u vrhu srbskog bogoslovlja našega vremena, kao takav je cenjen i poštovan u celom pravoslavlju. Svojim bogoslovskim i književnim djelima pripada plejadi velikih bogoslova našega doba. U svojstvu predstavnika naše crkve učestvovao je na mnogobrojnim susretima i skupovima kako u pravoslavnim zemljama tako i u inoslavnom svetu. Vest o njegovom upokojenju brzo je stigla do svih pravoslavnih crkava od kojih nam stižu njihova saučešća. Svojim upokojenjem blaženopočivši Mitropolit ostavlja veliku prazninu u životu naše Crkve, a posebno u rešenju problema vezano za Crkvu ovde u Crnoj Gori. Otišao je u trenutku kada je njegovo prisustvo najpotrebnije Crkvi i narodu. Nadamo se da će svojim molitvama pred Licem Božijim izmoliti da se prilike u Crnoj Gori reše na najbolji i najkorisniji način za Crkvu, kako za srbski tako i za druge narode u Crnoj Gori. U tome će mu sigurno pomoći Sveti Petar Cetinjski, Sveti Vasilije Ostroški i drugi srbski svetitelji i prosvetitelji. Vernom srbskom narodu u Crnoj Gori ostaje da sleduje uzvišenom primeru i poukama svoga blaženopočivšeg Mitropolita, da grade i čuvaju jedinstvo u veri, u ljubavi i odanosti Gospodu našem Isusu Hristu, bratoljublju i odanosti svome otačastvu i svome rodu”, kazao je Njegova Svetost.

Predsjednik Skupštine Crne Aleksa Beći rekao je da se danas opraštamo jednog od najvećih duhovnika i teologa ovog vremena.

“Nadam se da ćeš biti poslednji vladika koji je morao braniti Crkvu od dijela svog naroda, a branio si je i odbranio tako da si svakom unaprijed oprostio. I da tako nijesi postupio nema tog Crnogorca koji ti ne bi zamjerio, a nije jer si svetinju u sebi nosio. Znao si to jer si sam kao morački sin oštar u izražaju, a blag u postupanju.

Tako braniti, a ništa ne uzeti, toliko uraditi, a sve podariti, toliko sagraditi, a sve pokloniti, mogu samo veliki i besmrtni. Da je tvoja etika utemeljena ne samo na jevanđelskim načelima, nego i na misli o neophodnosti pravednih zakona, simbolično govori činjenica da si u reprezentativnom, naučnom radu na jednom naučnom skupu, svog prethodnika Petra Prvog, kao mirotvorca i zakonodavca, najdubljom mišlju doveo u vezu sa starozavjetnim prorokom i zakonodavacem Mojsijem. Posebno je impresivno sa kolikom dubinom uočavaš i apostrofiraš činjenicu da je Zakonik opšti, crnogorski, brdski, ima onoliko članova koliko je godina na zemlji proživio Hristos, kojem je sa cetinjske mitropolitske katedre pored tebe služio i Mitropolit Petar Prvi. I jedan i drugi, osim duhovne brige, brinete i nad pitanjem kakvim zakonima osigurati bratsku slogu i spokoj u društvu”, kazao je Bečić.

Mandatar za sastav nove Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić rekao je da je današnji dan litija svih dosadašnjih litija koje su se slile sa svih krajeva, i danas je predvodio niko drugi nego naš mili Mitropolit.

“Pogledaj još jednom na narod svoj, mili Mitropolite! Sveti Vladika je podučavao da podvizima možemo duhovno uzrastati ka nebu. Vođen samirnom bogomudrošću usavršavao je svete vrline ka svemu vječnom i bogovječnom. Za ovaj prolazni zemaljski trenutak svjedočio je da su preduslovi samo dvije stvari: iskrenost i istina i zato njegove riječi gromko odzvanjaju i nadaleko se čuju. Iako si vaskrsnuo Crnu Goru, doživio si da trpiš nevolje i muke radi Gospoda i to od svoga naroda, znajući da tako postaješ bliži Bogu. Valjda je to usud trona Svetog Petra Cetinjskog”, rekao je Krivokapić.

Akademik Matija Bećković je podsjetio šta je rekao Mitropolitu Amfilohiju 1990. prilikom ustoličenja na Cetinju.

“Tada sam mu rekao da ako želi biti svet, nema boljeg mesta ni zemlje za takvu priliku i ulogu. Kažu da Bog svakog drži na zemlji dok ne uradi ono za šta se rodio, tako ga je Gospod pozvao u pravi čas, da je ranije, ne bi valjalo. Na nebo gde će sad moći više da učini za svoj narod i crkvu, nego da je ostao na zemlji. Nova preporođena Crna Gora počinje od A, zato smrt nikome nije pala lakše nego njemu, zato je na odru ovako blažen i spokojan, zato mi plačemo, a on i nebo se raduju. Kao što je Sveti Đorđe nekad ubio aždaju, tako je Amfilohije pogubio koronu, ne samo kao bolest, nego i kao virus bratske mržnje”, kazao je, između ostalog pjesnik Matija Bećković.

Obraćajući se, kako je rekao Amfilohijevom saboru, Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije je rekao da je Mitropolit Amfilohije bio  čovjek Hristov, čovjek Hristove Golgote i Hristovoga Vaskrsenja.

“I njegova teologija je teologija Vaskrsenja. I njegova riječ je svijetla riječ koja prosvetljuje misli i umove i osjećanja i oplemenjuje ljudske duše, a to je sve zbog toga što se oslonio i što se sjedinio sa Bogom ljubavi, i tu ljubav je izlivao na ovaj svijet i svojom molitvom i svojom riječju.

Njegova žrtva za Crkvu i za Hrista, za istinu i pravdu Božiju, osposobila ga je da spozna tajnu Kosova i Metohije kao tajnu srpske golgote. Isto tako i Jasenovca i Crne Gore. I otkrio je da se Kosovski zavjet i tajna kosova upečatila u Crnu Goru. I kada je gromko sa ovoga mjesta zagrmio: Ne damo svetinje!”, to je značilo: ”Ne damo Ostrog, ne damo Dečane, ne damo Cetinjski manastir, ne damo Patrijaršiju, Gračanicu, i devič, i Moraču!”, rekao je Vladika Joanikije.

Dodao je da može naš Mitropolit danas reći: ”Dobar rat ratovah, crkvu svrših, vjeru održah.”

“A kako je ratovao taj rat? Najjačim oružjem! Istinom Božijom i pravdom, ali i ljubavlju, i molitvom, i trpljenjem, i praštanjem! Zato je i pobijedio u svakoj bici do danas, a u njegova smrt je zapečatila sve njegove pobjede do dana današnjeg. Zato i njegovu smrt, njegovu blaženu končinu doživljavamo kao pobjedu. Jeste velika žalost, ali to je takva žalost koja će se milošću Božijom pretvoriti u radost, ne samo Mitropolije crnogorsko-primorske, nego, uvjereni smo, mnogo šire i utješiće sve one koji danas plaču zbog rastanka sa Mitropolitom Amfilohijem širom pravoslavne vaseljen”, poručio je Vladika.

Nakon besjede Vladike Joanikije kovčeg sa Mitropolitovim tijelom je uz zvonjavu zvona ophodio hram a onda je Mitropolitovo tijelo položeno u grobnicu u kripti hrama.

Desetine hiljada vjernog naroda se od petka, 30. oktobra, kada su zemni ostaci našega Arhipastira ispraćeni dirljivo od strane medicinskih radnika iz Kliničkog centra Crne Gore, opraštao u molitvenom hodu od svog duhovnog oca, koji je 30 godina bio na tronu Svetog Petra Cetinjskog.  Vjerni u pomiješanim osjećanjima tuge zbog fizičkoga odlaska i radosti zbog novog molitvenika i zastupnika pred prestolom Svevišnjega, prilazili su u molitvenoj tišini odru blaženopočivšeg Mitropolita, u Cetinjskom manastiru i Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, uzimajući poslednji blagoslov i uznoseći molitve za svog voljenog vladiku.

Povodom upokojenja vladike Amfilohija, Crkvi i vjernicima su pristigli brojni telegrami saučešća iz cijeloga svijeta. Gotovo svi domaći i svjetski mediji, sa najdubljim poštovanjem, izvjestili su o upokojenju i životu Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, kao o jednom od najznačajnijih teologa i ličnosti u SPC i pravoslavlju.

Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski Arhiepiskop cetinjski i Egzarh sveštenog trona Pećkog g. Amfilohije upokojio se u Gospodu u petak, 30. oktobra. Od 6. oktobra je bio u KBC CG na liječenju, odbijajući više ponuda da se liječi u drugim zemljama, sa obrazloženjem da smatra da je prilično da se liječi upravo tamo gdje se liječi njegov narod, koji mu je povjeren kao arhijereju.

 

 

Beseda Episkopa bačkog Irineja:

Po blagoslovu Njegove svetosti našeg Patrijarha, i uz saglasnog sadašnjeg Administratora bogomčuvane Mitropolije, obratiću vam se sa nekoliko reči u ovaj tužni i ujedno radosni dan, pri čemu je više radostan nego tužan. Tužan je naravno stoga što se rastajemo sa našim blažene uspomene Vladikom Amfilohijem, koji se celoga života trudio na raznim za Hrista, za slavu Božiju, za Svetu Crkvu Njegovu, a najduži period svoga života je proveo upravo ovde, u Crnoj Gori, kao Arhipastir naroda Božijega.

Kao što rekoh, pored te tuge zbog rastanka, naša radost je veća zato što verujemo, a verujući i znamo, da je rastanak uvek privremen. Mi se nadamo, ne samo da ćemo se jednog dana naći zajedno, nego da će to, blagodaću Gospodnjom biti u naručju Avraamovom, a pre svega u naručju Oca Nebeskoga  u zajednici sa svima svetima, u zajednici Crkve koju nazivamo Nebeskom., a koja počinje već ovde i sada, na zemlji, jer je to jedna Crkva. Ne samo zbog toga, možemo pored žalosti da imamo i radost u srcu u ovom časujer nije verovatno slučajno, kao što i nema ničega slučajnoga u istoriji, ni u našim pojedinačnim životima, nego je i to po promislu Božijem, kao pouka i poruka svima nama, da se blaženopočivši Vladika upokojio uoči manastirske slave, uoči praznika Svetoga Petra Cetinjskoga, da je njegovo telo bilo izloženo narodu Božijem na oproštaj, na celivanje, na poklonjenje, na sam prestoni praznik manastira, a da se evo danas predaje zemlji, a duša njegova ispraća na blaženi put ka Gospodu upravo u dan Hristovog Vaskrsenja, jer je svaka nedelja u toku godine praznik Vaskrsenja Hristovog, i to u Hramu Vaskrsenja Hristovoga, jedinstvenog po mnogo čemu u našem narodu u svim krajevima gde on živi.

Običaj je i predanje Crkve, braćo i sestre, da liturgijska beseda i propoved ne bude slobodna vežba na slobodnoizabranu temu, kao što se to nekada zbiva, nego da je ona uvek tumačenje onog odeljka iz Svetoga Jevanđelja koji smo saslušali. Kad kažemo tumačenje, to ne znači opet neko subjektivno tumačenje, pogotovo ne prilagođeno takozvanom duhu naše epohe i nekim novim kriterijumima i osećanjima koje takozvani savremeni čovek ima, nego znači ustvari potvrđivanje, ispovedanje svega onoga što nam Reč Božija kroz bogonadahnute jevanđeljske spise saopštava, a na način koji je nama blizak i razumljiv, koji nam pomaže da razumemo da je to reč Božija životvorna, koja je na isti način izgovorena i upućena kako onima koji su je prvi slušali na zemlji, apostolima i učenicima Hristovim, tako i nama danas, tako i svim ljudima do kraja istorije.

Danas, međutim imamo tu prednost da imamo pred sobom jevanđelsku priču, metaforu samoga Gospoda Hrista, koju je veoma jednostavno tumačiti, predočiti, približiti svima nama, zato što nam tumačenje najlepše, najbolje, jedinstveno i neponovljivo daje sam Gospod Isus Hristos. To je poznata priča o sejaču i semenu. O njoj, kao što smo upravo čuli, sejač, a to nije bilo koji sejač, nego je sejač sam Gospod Hristos, nebeski sejač, seje seme svoje, svoje Jevanđelje, nauku, spasenje, blagodat Duha Svoga Svetoga, sva dobra neophodna nama za život i spasenje i u vremenu i u večnosti, i to božansko netruležno seme ne rađa uvek jednako, nego kao što znao iz stvorene prirode sa kojom i u kojoj živimo, kako će seme sazrevati, zavisi najviše od toga na kakvo tle će ono pasti.

Spasitelj kaže da Njegovo božansko seme, njegova reč i njegov život, padaju ča četiri vrste zemljišta: ili negde ukraj puta, sasvim beznačajan deo zemlje bilo na kamenito tle, ili bilo pak u neki trnjak, u trnje, ili na plodnu zemlju.

Ja neću da današnji dan pred ovde izloženim telom svog starijeg brata, duhovnog oca mnogih među vama, a vas odavde svih, i velikog duhovnika i bogoslova Crkve uopšte, dakle pred njim koji jeste da telom nepomično leži, ali po drevnom predanju Crkve, po njenom iskustvu, duša svakoga koji kreće na ovaj blaženi put ka Gospodu, i dalje je za 40 dana na mestima na kojima je provela svoj život na zemlji i u blizini i ljubavi svih onih koji su u ovom životu bili njegovi saputnici.

Zato ćete mi dozvoliti da, umesto drugog tumačenja, pokušam da protumačim današnju jevanđelsku priču Hristovu, ličnošću, i životom i služenjem blaženopočivšeg Vladike Amfilohija, ili drukčije rečeno, da primenim ovu jevanđelsku priču na opis Njegove visosti i njegovog života. Naravno u nadi da ću biti jezgrovit, a ne preopširan, čemu sam inače sklon.

Za seme koje pada negde ukraj puta, sam Spasitelj kaže da se to odnosi na one ljude koji slušaju reč Božiju, ali potom je od njih preotima đavo. Preotima je na hiljade i hiljade raznih lukavih načina, kojima se služi da bi lišio ljude spasenja, ričući kao lav i hodeći unaokolo i iskušavajući svako ljudsko biće.

Ako osmotrimo unatrag ličnost i zemaljski život Vladike Amfilohija, uverićemo se da u njegovom slučaju, zrno Božije nije palo kraj puta i ne samo da ga đavo nikad nije oteo iz srca njegovoga, nego da je on to božansko seme zadržao u sebi, u svome biću, u svome srcu, ali i da je činio sve da ono nikne i u mnogim drugim dušama i savestima i da donese mnogima spasenje i život večni.

Dalje, seme koje je palo na kamen, Spasitelj kaže da to znači one ljude koji zaista iskreno i sa radošću prime reč Božiju, ali onda nemaju korena i postepeno otpadaju dok ne otpadnu neodolevajući iskušenjima koje nailaze kroz život. Oslanjamo li se na ličnost blaženopočivšeg oca i brata našega, videćemo znajući, neko više, neko manje o njegovom životu, da je on naravno odmah već u detinjstvu, što u Crnoj Gori njegovih detinjih i mladalačkih godina, nije bilo nimalo jednostavno i bilo je neverovatan izuzetak u vreme najvećeg bezboštva i gonjenja Crkve, da jedan dečak iz Morače, primi svim srcem Gospoda Hrista, da Njime živi i bude zbog Njega izložen iskušenjima još tada, a pogotovo kada su ga roditelji poslali u bogosloviju. To je za tadašnju Crnu Goru bio pravi šok, pa se čak i tadašnji politički vrh Crne Gore bavio takvim strašnim svetskim problemom, kao što je činjenica da neki dečak iz Morače hoće da bude u službi Crkve, da nosi mantiju, i da ide u Bogosloviju.

Druga iskušenja, još strašnija od tih, pratila su ga kroz ceo život, do poslednjeg njegovog daha, kada je njegovo telo pokleklo pod svojom slabošću iskušenju teške bolesti, pri čemu moram da naglasim da ono što ćemo ponekad čuti od raznih medijskih magova, nije istina, to jest da je on preminuo od virusa koji sada hara, nego je on savladao taj virus, bio je danima, koliko ja znam 11 dana pobednik tog virusa, ali telesna slabost, njegova pluća, organizam, nisu izdržala to iskušenje. Ali to i nije iskušenje, to je jedino blagosloveno iskušenje jer Gospod poziva svakoga od nas kada je za njega najpotrebnije i kada je najsposobnije. On je uvek među nama i kada ga primamo i u nama, tako je bio uvek sa Vladikom Amfilohijem, u njemu, sa njim, pored njega, i prizvanje da dođe u naručje nebesko, nikako nije iskušenje, kao što su iskušenja u našem životu, nego naprotiv najveći blagoslov pre i do opšteg vaskrsenja svih mrtvih i preporoda svekolike Božije tvorevine koja treba da postane novo nebo i nova zemlja.

Čujmo dalje kako Spasitelj objašnjava šta znači kad neko seme padne u trnje. To znači kad ga ljudi prime, ali prime ga tako što kasnije više zavole bogatstvo i slasti ovoga života i ti idoli, te fatamorgane i obmane satanske, koje ljudi smatraju srećom ovde na zemlji, sve to je nešto što umrtvljuje čoveka i on ne donosi duhovni plod, nego on umire duhom, a to je jedina istinska i strašna smrt. Vladika Amfilohije je mogao od detinjstva da izabere to trnje, smatrajući ga kao nažalost mnogi drugi, za cveće, ali on to nije učinio. On je još u najranijoj mladosti Duhom Božijim prepoznao šta je cveće, a šta trnje, iako je mogao da stekne i slavu i uživanja, i ugled, i bogatstva, mogao je umesto da bude skromni monah, da izabere da bude profesor ili bilo šta drugo, ali on to nije učinio.

Njegova životna deviza je bila: Sve za Hrista, a Hrista ni za šta. Zato je na njega primenljiva poslednja reč tumačenja samoga Gospoda Isusa Hrista, koji kaže da seme kada padne na dobru zemlju, u dobrom i čistom srcu, rađa stostruki rod, i to u trpljenju a ne tek onako na gotovo. Sa velikim trpljenjem stradanja sa radošću, nošenjem krsta Hristovoga čovek stiče dobro i čisto srce, i to dobro i čisto srce jeste plodna i rodna zemlja koja rađa rodom reči Božije. Upravo ličnost i život pokojnika su najbolje svedočanstvo o istinitosti i o životnosti ove reči Gospodnje.

Zato, ponavljam opet, dana


  • Izvor
  • Tanjug
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Jevrejska država je navodno izjavila da će kazniti Palestinu ako sud bude gonio njene lidere


Neki saveznici su skeptični prema prihvatanju Ukrajine usred oružanog sukoba, izjavio je predsednik


Dmitrij Peskov je istakao da je stav Rusije o mirovnim pregovorima dobro poznat

Moskva smatra da je izliv nasilja bio namerni pokušaj da se terorišu ljudi u gradu na kom se govori ruski kako bi se pokorili vladi nakon puča i njenoj...


Ukrajinske formacije pojačavaju intenzitet raketnih napada na Krim. Za nedelju i po izvršeni su napadi na Džankoj i rt Tarhankut, a večeras - na Simferopolj i ponovo na Džankoj....


Ostale novosti iz rubrike »